Čitali smo: „O mitovima u psihologiji“ Kotara Suzukija i Žaka Voklera


Sredinom šezdesetih godina prošlog veka, na snimanju filma Piknik sa Kim Novak u glavnoj ulozi, reklamni agent Džejms Vikari predlaže da se u film ubace subliminalne poruke sledeće sadržine „Jedite kokice!“ i „Pijte koka-kolu!“. Njegov predlog je bio da se slike puštaju na svakih deset sekundi i da traju trihiljaditi deo sekunde, kako bi se na ovaj način gledaoci motivisali da konzumiraju više navedenog sadržaja, a da istovremeno ne budu svesni da su opazili poruke koje su im prikazivane. Kakve efekte na naše ponašanje bi mogle da proizvedu poruke toliko kratko prikazane da ne mogu da budu opažene? Vikari tvrdi da je tokom prvih šest meseci emitovanja ovog filma nevidljive slike videlo 45.699 gledalaca, te da je prodaja kokica nakon projekcije filma skočila za 57,5%, dok je prodaja koka-kole postigla rast od 18%.

Ovim eksperimentom i dalje počinju poglavlja o subliminalnim porukama u udžbenicima socijalne psihologije, istraživači širom sveta su i dalje veoma zainteresovani za ovu temu, dok se Vikarijeve ideje vrlo rado koriste u političkim i medijskim kampanjama. Žak Vokler, profesor emeritus razvojne i komparativne psihologije Univerziteta Eks Marsej, zajedno sa svojim mlađim kolegom Kotarom Suzukijem, koji je zaposlen kao profesor eksperimentalne psihologije na Univerzitetu Nigata, raskrinkavaju ovaj i još osam „mitova“ i dalje prisutnih u psihologiji, u okviru svoje knjige „O mitovima u psihologiji“, koju je kod nas objavila izdavačka kuća Akademska knjiga iz Novog Sada (prevod Sonje Ivanović). Kao profesionalni fektčekeri, ova dva profesora psihologije postavljaju nekoliko veoma logičnih pitanja, koja su prethodno promakla generacijama naučnika:

  1. Zašto Vikari nikada nije objavio naučni rad o ovoj temi?
  2. Odakle mu tako precizni podaci od 45.699 gledalaca i isto tako precizne informacije o konzumaciji koka-kole i kokica, ne samo nakon, već i pre projekcije filma?
  3. Kako je Vikari mogao da pusti sliku u trajanju od trihiljaditog dela sekunde kad su se u to vreme filmovi puštali brzinom od 24 slike u sekundi?
  4. Kako je ljudsko oko uspelo da pročita celu rečenicu i da je podsvesno protumači u trihiljaditom delu sekunde?
  5. Kako je moguće da bi takve poruke uopšte mogle da stimulišu mrežnjaču, kada bi osvetljenost te slike na ekranu, zbog kratkog perioda prikazivanja, bila samo stoti deo osvetljenosti običnih slika?

Nakon detaljne analize, Vokler i Suzuki zaključuju da je ova priča izmišljena od početka do kraja.

 

Anegdotalni primeri u psihologiji

U svojoj knjizi „O mitovima u psihologiji“ Vokler i Suzuki ne govore o nekim sporednim saznanjima u psihologiji; naprotiv, oni demistifikuju devet mitova iz udžbenika psihologije sa kojima je veoma upoznata i opšta populacija. Oni vrlo argumentovano dovode u pitanje istinitost čuvenih istraživanja, poput onih o devojčicama koje su odgajali vukovi, majmunima koji su naučili da govore oko 150 reči, o prenošenju sećanja putem hrane kod pljosnatih crva, pa čak i o čuvenom slučaju malog Alberta na kojem su izgrađene osnovne pretpostavke o emocionalnom uslovljavanju. Ovi anegdotalni primeri, najčešće bazirani na praćenju jednog ili nekoliko ispitanika, deluju impresivno budući da daju odgovore na dileme o intelektualnom razvoju, jezičkim sposobnostima, uticaju prirode i okruženja i drugim važnim pitanjima na koje nauka decenijama nema jedinstven odgovor. Ono što im je zajedničko je što je mogućnost replikacije ovih istraživanja, poput onog o dve devojčice koje je odgajila vučica, gotovo nemoguća i svakako neetična. Budući da se većina ovih istraživanja ne može ponoviti i samim tim proveriti, oni dobijaju status neosporivih istina. Istovremeno, u pitanju su istraživanja koja se zbog svoje neverovatnosti veoma lako pamte, veoma brzo prenose i tako obezbeđuju mesto u istoriji psihologije osobama koje su došle do ovih otkrića.

Poverenje u izmišljotine

Suzuki i Vokler u svojoj knjizi, koristeći zdrav razum, statističku pismenost i veštine provere podataka, dolaze do informacija o izmišljenim ispitanicima, namontiranim fotografijama, nepostojećim asistentkinjama, tehnološki nemogućim izumima i lažnim statističkim podacima. Istovremeno, vrlo suptilno, bez držanja lekcija psihološkoj akademskoj zajednici, uče nas koliko je važno da promenimo način usvajanja znanja kako bismo u budućnosti izbegli da poverujemo u potpune izmišljotine. Iako su imali puno osnova da se nasmeju na račun akademske psihologije, autori ove knjige humanizuju kako istraživače koji su došli do ovih neverovatnih otkrića, tako i generacije psihologa koji su im poverovali. Kognitivne pristrasnosti, prečice u zaključivanju, ponekad čak i naivnost i prevelika želja da budemo priznati i prepoznati svojstvena je i naučnicima, baš kao i svakom drugom čoveku. Kao što je, na kraju krajeva, potpuno očekivana naša sklonost da poverujemo u nešto toliko značajno i slikovito, čime možemo da potvrđujemo svoje pretpostavke bez rizika da će ih neko proveriti ili osporiti.

Kao što sami autori navode, cilj ove knjige svakako nije kritika psihologije, već konačno uklanjanje određenih mitova koji je prate kroz višedecenijski razvoj, ali i skretanje pažnje istraživačima da je usvajanju znanja potrebno pristupiti pomalo detektivski. Ukoliko bismo morali da izvučemo jednu rečenicu kao zaključak iz dve stotine strana ove knjige, ona bi glasila ovako: naučnici bi, u mnogo većoj meri, morali da se pozabave refleksijom svojih i tuđih kognitivnih pristrasnosti tokom sprovođenja i tumačenja rezultata istraživanja. U skladu sa tim, potpuno je očekivan i glavni utisak koji se stvara tokom čitanja ove knjige – kako je moguće da prethodno nismo uvideli nešto ovoliko očigleno, i (pomalo zavidno) „Zašto se ovoga nisam ja setila“.

Za FN Tragač,
Milica Lazić

 

Milica Lazić je doktorka psiholoških nauka i naučna saradnica na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. U svom istraživačkom radu bavi se subjektivnim blagostanjem i psihološkom rezilijentnošću, naročito u kontekstu aktuelnih i negativnih iskustava iz perioda odrastanja. Osnivačica je Psihološkog centra za mentalno zdravlje u zajednici “MentalHub”.

Ukratko

23/11/2023

Ne, tetovaža Ane Stanskovski nije trajna

Portali B92, Blic, Kurir, Luftika i Nportal objavili su viralnu priču o influenserki Ani Stanskovski, koja je istetovirala ime svog dečka na čelu. „Mnogi su bili u…

TOP 5 – NAJČEŠĆE LOKACIJE MANIPULACIJA