Zamislite da ste pronašli tekst o nekom istraživanju, i da je to istraživanje pripisano nekom naučniku. Fotografija deluje ubedljivo, a ispred imena nalazi se „dr“. Međutim, da li je to dovoljno samo po sebi? Kada razmatramo kompetencije jednog naučnika, pretpostavimo da postoje tri mogućnosti:

Kako, pre svega, utvrditi da naučnik postoji? U eri interneta nije teško smisliti lažne identitete (o kojima će kasnije biti reči), ali uglavnom nije previše teško ni razotkriti ih. Portfolio jednog naučnika lako se može proveriti desk analizom, koja uključuje pretragu putem Gugla, pretragu sajtova univerziteta i instituta, pretragu naučnih radova, pretragu Linkedina i servisa poput Pipl. Neko može da otvori lažni nalog na Linkedinu ili personalizovani sajt s manipulativnim informacijama, ali je nemoguće uticati na čitav sistem umreženih informacija (radovi, nagrade, angažovanja) koji treba ispitati kada istražujemo nečiju biografiju.
Jedan od čestih modela za procenu nečijeg naučnog kredibiliteta jeste pregled naučne produkcije. Ovde treba biti oprezan, jer broj radova sam po sebi može biti velik, a da pritom kvalitet samih radova bude nizak, o čemu ćemo dodatno govoriti u okviru ovog kursa.
Evo i odgovora na potencijalna pitanja koja se mogu javiti u toku analize:
Indeks citiranosti je ukupan broj citata koji autor ima na svim objavljenim naučnim radovima. Kod mladih naučnika se očekuje da je taj broj manji, jer su njihovi radovi mnogo kraće dostupni naučnoj javnosti i samim tim nije postojalo previše vremena da imaju ukupno veći broj citata. Mladi naučnici mogu da imaju nekoliko vrlo značajnih radova u prestižnim svetskim časopisima, ali ako su ih objavili ove ili prošle godine, mala je verovatnoća da će imati mnogo citata. Indeks citiranosti je jedna uopštena mera toga koliko puta su rezultati iz određenog članka pomenuti u drugim člancima, a da ne znamo ništa o kontekstu u kom su diskutovani. Takođe, budući da je u pitanju kumulativna mera, jedan autor može da ostvari visok indeks citiranosti uz pomoć samo jednog rada koji je veoma citiran, a da svi drugi njegovi / njeni radovi nisu uopšte citirani ili su vrlo retko citirani. Takav je slučaj sa kolaboracijama u kojima nekad ima i po nekoliko stotina autora, budući da su u pitanju kros-kulturna istraživanja koja sprovodi veliki broj timova u različitim zemljama. Takvi radovi imaju po pravilu i po nekoliko hiljada citata, a da većina autora ima minimalnu ulogu u osmišljavanju istraživanja i pisanju naučnog rada.
Prva pozicija na listi autora znači da je taj autor imao najveći doprinos u osmišljavanju samog istraživanja i pisanju naučnog rada. Ponekad je teško odrediti prvog autora, kada je više autora uključeno u sve faze sprovođenja istraživanja i pisanja članka, pa je to stvar dogovora između istraživača. Ipak, ume da bude indikativno kada autor ima mnogo radova, a na veoma malom broju njih je prvi autor, pa se i ovaj pokazatelj koristi kada se prikazuje naučna kompetencija nekog naučnika.
Za sada nije osmišljen način da se to utvrdi, osim da se autori pitaju da opišu doprinos svakog koautora u sprovedenom istraživanju, što nije baš najpouzdaniji način merenja pojedinačnog učinka. U nekim slučajevima je, naročito u naučnim oblastima u kojima se koriste kros-kulturni podaci, nužno imati dugačku listu koautora, budući da podatke prikuplja više naučnih timova u različitim državama. U određenim slučajevima, veći broj autora je angažovan u različitim fazama istraživanja i prilikom pisanja naučnog rada i svako zaslužuje svoje mesto na listi autora. Sa druge strane, u nekim slučajevima se na radove dopisuju osobe koje nisu ni na koji način učestvovale u sprovođenju istraživanja ili pisanju naučnog rada. Moguće je da na jednom članku bude 10 autora koji su aktivno učestvovali u sprovođenju istraživanja, dok je istovremeno moguće da na članku sa dva autora jedan autor bude dopisan, a da ne zna ništa o članku na kojem je koautor.
Autor impakt faktora Judžin Garfild osmislio je ovaj pokazatelj upravo zbog toga da bi naučni časopisi, a samim tim i autori koji u njima objavljuju, mogli na određeni način da se porede. Možemo učitati i da bi Garfild tada pretpostavio da će se naučnici koji imaju više članaka u visokorangiranim časopisima smatrati kompetentnijim naučnicima u toj naučnoj oblasti. Vreme je pokazalo da je veza između objavljivanja u vrhunskim međunarodnim časopisima i izvrsnosti naučnika veoma visoka, ali ne i savršena. Danas smo svesni da ovaj pokazatelj naučne izvrsnosti može biti kompromitovan serijskim potpisivanjem autora na radovima u kojima imaju minimalan ili nikakav doprinos. Zanimljiv je primer Kamij Nusa koji je autor u skoro 200 naučnih radova u najprestižnijim svetskim naučnim časopisima, u najrazličitijim mogućim naučnim oblastima. Zašto je ovaj primer zanimljiv? Zato što Kamij Nus ne postoji, već na ovaj način grupa francuskih istraživača želi da demonstrira kako je kolektivnim potpisivanjem na radove moguće napraviti profil veoma značajnog naučnika, koji je daleko od toga.
Pravo pitanje je – kompetentnim za šta? Lekari koji ne rade na fakultetima nemaju obavezu da objavljuju naučne radove. Oni mogu biti veoma kompetentni praktičari koji prate naučna istraživanja i razumeju njihova ograničenja, a da se istovremeno ne bave sprovođenjem sopstvenih istraživanja. Vrlo verovatno je da, ako to nisu imali u prethodnom iskustvu, nisu eksperti u osmišljavanju istraživačkog dizajna, analizi podataka i pisanju naučnog rada, ali to ništa ne govori o njihovim kompetencijama za posao kojim se bave. U ovom kontekstu je za praktičara daleko važnije da čita i razume naučna istraživanja i njihove rezultate, kao i da se poziva i oslanja na relevantne izvore, a ne toliko da li istraživanja zna da sprovodi.
Netačne informacije
U medijima se neretko, kao posledica greške ili namernog manipulisanja, mogu pronaći netačne informacije o određenim naučnicima.
Pogrešno ime | Dnevni list „Alo“ objavio je u julu 2018. tekst pod nazivom „Haradinaj i Tači poreklom su Srbi“, sa podnaslovom „Najmanje 60 odsto Albanaca na Kosmetu ima srpske gene, pokazalo istraživanje profesora Mrmenda Meje“. Tragač je ustanovio da se pomenuti profesor ne zove Mrmend, niti se preziva Meja, niti sprovodi istraživanja u oblasti genetike, niti je izjavio ono što mu „Alo“ pripisuje. Ime „Mrmend“ ne postoji u albanskom govornom području, i tek smo posrednim putem zaključili da je „Alo“ zapravo mislio na profesora Armenda Muju, koji je po profesiji ekonomista. (više) |
Pogrešna oblast | Kurir je u avgustu 2019. objasvio vest sa kontroverznim savetima čoveka koji je predstavljen kao brazilski lekar Paulo Ubiratan. Ovaj „lekar“ nam savetuje da „ne trošimo srce na vežbe“ i da se „ne opterećujemo nikakvom fizičkom aktivnošću“, jer nam to zapravo skraćuje životni vek. Tragač je utvrdio da brazilski lekar Paulo Ubiritan zapravo ne postoji kao takav. Slike koje su od 2010. pa do danas objavljivane uz ovu vest upućuju na jedan mnogo realniji rezultat: ime čoveka sa slike je Ubiratan D’Ambrosio i reč je o poznatom brazilskom matematičaru i profesoru u penziji. (više) |
Pogrešna titula | „Večernje novosti“ su u julu 2019. objavile intervju sa Hanesom Hofbauerom, potpuno ga pogrešno predstavivši kao profesora ekonomske i društvene istorije sa Bečkog univerziteta. Kako je za FN Tragač mejlom potvrdio sam Hofbauer, on nije, niti je ikada bio profesor na bilo kom fakultetu, a bavi se novinarstvom i izdavaštvom. (više) |
Pogrešni navodi o postignućima | Iako su mediji pronalazača Veljka Milkovića proglasili jednim od „najuspešnijih srpskih akademika“, upitna je njegova titula „akademika“. Veljko Milković je član tri udruženja građana iz Beograda koja u svom nazivu imaju reč „akademija“ – Srpske akademije inovacionih nauka (SAIN – akademija), Srpske akademije izumitelja i naučnika (SAIN) i Evropske akademije nauka (EAN). Veliki broj medija naznačio je i da je Milković nominovan za Nobelovu nagradu, što je on za Tragač sam demantovao. (više) |
Izmišljeni identiteti
U medijima i marketingu danas možemo naići i na veliki broj potpuno izmišljenih eksperata. Takva manipulativna strategija koristi se u dva slučaja:
(1) kada je potrebno određenoj tezi, najčešće spornoj, kontroverznoj, neistraženoj ili potpuno besmislenoj, dati legitimitet;
(2) kada je potrebno određeni proizvod ili uslugu predstaviti tako da deluju izuzetno kvalitetno i provereno.
A kako nastaju lažni identiteti? Proces bi se, pojednostavljeno, mogao prikazati sledećom formulom:

Pretragu je u ovakvim slučajevima potrebno započeti proverom da li se ime navedenog naučnika pojavljuje na relevantnim sajtovima (univerziteta, fakulteta, naučnih instituta, akademija nauka) i u bazama podataka o naučnim radovima. Kada je reč o fotografijama koje u većem broju slučajeva prate izmišljene identitete eksperata, one mogu biti ukradene, stok ili dipfejk slike.
Na primer, za potrebe promocije jednog dijetetskog proizvoda izmišljeni su srpski akademici Luka Goran i Mihail Alferov, pri čemu je prvi bio predstavljen ukradenom slikom preminulog državljanina SAD, a drugi stok fotografijom starijeg čoveka. Stok fotografije su fotografije iz onlajn baza koje se mogu kupiti ili besplatno preuzeti, a obično su kreirane tako da deluju univerzalno i da budu primenljive u različitim kontekstima. I ukradene i stok fotografije moguće je detektovati obrnutom pretragom fotografija putem Gugla ili Jandeksa. Treća slika u nizu sa prikazane ilustracije primer je dipfejk fotografije, dobijene putem servisa Thispersondoesnotexist. Softverski generisane fotografije često se upotrebljavaju za kreiranje bot i trol naloga na društvenim mrežama, ali i za upotpunjavanje informacija o izmišljenim ekspertima.
Original i plagijat
Originalni i recenzirani radovi objavljuju se u legitimnim naučnim časopisima, pri čemu se originalnost proverava upotrebom softvera za detekciju plagijata, a kvalitet rada postupkom recenziranja. Originalne naučne radove možete pronaći preko Gugl skolara, Akademije i sličnih agregatora. Osim toga, postoje i nacionalni repozitorijumi naučnih radova: Srpski citatni indeks u Srbiji, Hrčak u Hrvatskoj, i tako dalje.
Ovakva vrsta provere obično se sprovodi softverski, putem programa kao što je Turnitin. Osim za proveru radova napisanih za naučne časopise, ovakvi softveri se koriste i na univerzitetima, za proveru doktorskih i master teza, kao i seminarskih radova. Sistem funkcioniše tako što dostavljeni tekst upoređuje s tekstovima iz svoje baze podataka, tražeći nenaznačene podudarnosti. Može se očekivati da će u budućnosti ovaj softver postajati sve bolji, ali trenutno ne funkcioniše bez greške i zahteva dodatnu proveru segmenata koji su označeni kao sumnjivi. Uz to, softveri poput Turnitina su veoma skupi. Ukoliko želite da isprobate jeftinije varijante - Quetext i Grammarly daju zadovoljavajuće rezultate u velikom broju slučajeva.
Iako se klasifikacije časopisa razlikuju od zemlje do zemlje, sam princip na osnovu kojeg kategorišu časopise uglavnom je veoma sličan. Časopisi u našoj zemlji se kategorišu spram impakt faktora koji je rangiran u Journal Citation Reports. Da razjasnimo ova dva pojma:
- impakt faktor se izračunava tako što se broj citata u nekom časopisu za dve poslednje godine podeli brojem objavljenih radova u te dve godine.
- Journal Citation Reports je baza koja svakog juna objavljuje impakt faktore časopisa za prethodnu godinu. Na osnovu impakt faktora koji se objavi u navedenoj bazi vrši se kategorizacija časopisa spram pozicije časopisa u odnosu na druge časopise u toj naučnoj oblasti. Smatra se da je časopis bolji ukoliko se radovi koje objavljuje u proseku češće citiraju. Prosečan broj citata u poslednje dve godine se stoga koristi kao mera izvrsnosti nekog časopisa za tu godinu. Da se ne bi samo sabirali članci koje je neko objavio, zanima nas i kojoj kategoriji pripadaju časopisi u kojima je istraživač objavljivao, a više se vrednuju časopisi koji imaju impakt faktor i to što veći to bolje.
Nerecenzirani radovi
Standardni proces koji prethodi objavljivanju rada neizostavno podrazumeva njegovu recenziju, u kojoj često učestvuje i više eksperata. Međutim, postoje onlajn repozitorijumi na koje je moguće postaviti radove u pred-finalnoj verziji koji još nisu prošli postupak recenzije. Ovakav postupak nije neopravdan, budući da recenziranje ume da traje mesecima, a ponekad je – kao za vreme pandemije – neophodno omogućiti da prikupljene informacije budu što pre dostupne stručnoj javnosti. Nevolja nastaje onda kada mediji pronađu takve radove, pa o njima počnu da izveštavaju bez ikakve zadrške i ograde. Na sajtovima poput medRxiv.org i chinaxiv.org eksplicitno se navodi da istraživanja koja su tamo postavljena ne bi trebalo da budu objavljivana u medijima kao pouzdani izvori informacija, niti kao uputi medicinskom osoblju za njihov dalji rad.
Međutim dešava se da neoprezni pojedinci to ipak čine. Na primer, na samom početku pandemije, Srđan Nogo je, pozivajući se na „doktore sa RTS-a“ (ispostaviće se Branimira Nestorovića), rekao da koronavirus izaziva sterilitet kod mlađe muške populacije (31). Međutim, i sam Nestorović je u svom gostovanju istakao da kineska studija koja se time bavila nije potvrđena, a kasnije je bila i povučena sa interneta. Sajt na kojem je ova studija objavljena jeste medRxiv.org – arhiv preliminarnih izveštaja istraživanja u vezi sa medicinom, koja nisu recenzirana, i koja, prema samom sajtu, ne bi trebalo prenositi u medijima kao utvrđene činjenice. Sa ovog sajta potiče i istraživanje koje sugeriše da visoki ljudi imaju dvostruko veće šanse da budu zaraženi kovidom 19 (32). Ovo istraživanje problematično je stoga što su podaci za njega prikupljeni elektronski (telefonom ili preko interneta), a još više zbog toga što se na osnovu rezultata nije moglo zaključiti da je visina taj faktor koji je uzrokovao veću stopu zaražavanja koronavirusom.
Pseudonaučni časopisi
Suočeni sa odbijanjem naučnih časopisa da objavljuju njihove radove kao i sa činjenicom da se pod uticajem stručne kritike povlače radovi objavljeni u naučnim časopisima, pojedini proponenti pseudoanučnih ideja osnivaju sopstvene „recenzirane časopise“.
Jedan od takvih je International Journal of Vaccine Theory, Practice, and Research. U opisu časopisa stoji da je osnovan sa namerom da se u njemu objavljuju radovi „u vezi sa razvojem, distribucijom i praćenjem vakcina i njihovih komponenti“. U opisu procesa recenzije, navode vrlo stroge kriterijume kakvi se mogu sresti i u eminetnim naučnim časopisima uz napomenu: „Ne postoji savršen sistem recenzije, ali naš cilj je da se oslonimo na najstručniju i najkvalitetniju moguću procenu teorija i istraživanja koja se dostavljaju na razmatranje” (33). U čemu je onda problem?
U uređivačkom odboru ovog časopisa sede poznati antivakcinalni aktivisti Džon Oler, Kristofer Šo, Stefani Senef i drugi. Sudeći po sadržaju do sada objavljenih izdanja, utisak je da je časopis osnovan kako bi ova grupa tvrdnjama koje inače iznose u medijima i na društvenim mrežama obezbedila prividni kredibilitet, jer to sada čine „u recenziranom časopisu“.
Ilustracije radi, u trećem broju ovog časopisa (2024) objavljen je rad čiji autori tvrde da su u RNK vakcinama detektovali „neku vrstu nanotehnologije” (nano-robota) (34). Eksperiment, ako se uopšte može tako nazvati, sproveli su jedan ginekolog i jedan lingvista, a sam nacrt uključivao je niz bizarnih elemenata: posude sa kulturama bile su postavljene na mobilni telefon u bežičnom punjaču podešenim na na 5G striming režim ili na eksterni hard-drajv u trajanju od 1 do 2 sata. U samom radu, razvoj uočenih „stranih entiteta” ilustrovan je sledećom slikom:

Lee & Broudy (2024) str. 1186.
Upitan za mišljenje o nalazima predstavljenim u ovom radu, dr Lorer je prokometarisao: „Ne viđaju se u naučnom radu svaki dan crteži obojeni bojicama“ (35).

Sledeći deo: Mitovi u nauci i o nauci