09/07/2025
Ne, oglas za Lossless šampon nije pouzdan
Na adresu Tragača pristigla je prijava koja se tiče oglasa za Lossless šampon kompanije Limited Charm. Prijava se ispostavila kao opravdana jer smo u oglasu za taj…
Vrtoglava smena umetničkih trendova međuratnog Beograda u velikoj meri je oblikovala neujednačen duh moderne srpske i jugoslovenske prestonice, duh čija snaga još ponegde nalazi načine da izmakne savremenim zakonitostima neprestanog rušenja, parcelisanja i zgušnjavanja životnog prostora.
Prošavši kroz zenitizam, dadaizam, konstruktivizam i nadrealizam, težnja za promenom ucrtala se i u panoramu Beograda: tada nastaju današnji simboli grada, poput Meštrovićevog „Pobednika“, palate „Albanija“, paviljona „Cvijeta Zuzorić“ i drugih.
Zalaganjem kneza Pavla Karađorđevića, 1929. godine otvoren je i prvi muzej savremene umetnosti u tadašnjoj Jugoslaviji. „Iako strani istoričari umetnosti smatraju da je njujorški ’MoMA’ prvi (muzej savremene umetnosti) u svetu, on je ipak osnovan nakon beogradskog“, napominje istoričar umetnosti i autor „Istorije srpske umetnosti, XVIII – XXI vek“, Slobodan Maldini. Dve godine kasnije, podignut je „Museo“, privatni muzej porodice Veljković, jedne od najbogatijih i najuticajnijih porodica svog vremena u Jugoslaviji. „Bila je to vrlo vredna zbirka umetničkih predmeta, koju su, pored kolekcije većih i manjih skulptura, sačinjavali i odlivci pet Mikelanđelovih skulptura, Hudonovog ’Voltera’ i još nekoliko bronzanih odlivaka prema antičkim motivima Apolona i dve ’Dijane’“, navodi dr Vesna Matić u članku „Buntovnik s razlogom – dr Vojislav Veljković“.
Među „sedam bronzanih skulptura Mikelanđela Buonarotija, koliko na jednom mestu nema nijedan evropska metropola“, kako za list „Borba“ iz 1993. godine ističe istoričar umetnosti Savo Popović, nalazio se i „Mojsije“, kopiran tehnikom nestajućeg voska. „Ako bi se nešto desilo originalnom ’Mojsiju’, koji se čuva u Vatikanu, replika bi morala da se pravi po kalupu beogradskog licenciranog odlivka jer drugi ne postoji“, navodi portal Serbian tajms u svom tekstu. Ali da li je zaista tako?
Kompleksan postupak izrade bronzanih odlivaka tehnikom nestajućeg voska u svojoj suštini ostao je nepromenjen od antike. Najpre se preko originalne skulpture formira kalup načinjen iz najmanje dva dela, a koji može biti od gline, gume, gipsa ili drugog materijala. U dobijeni negativ originalne skulpture uliva se vosak, od kojeg nastaje šuplja voštana reprodukcija originalne skulpture (poput čokoladnog Deda Mraza). Nakon ručne dorade dobijenog voštanog odlivka (uklanjanjem spojeva kalupa, mehurića u vosku i drugih nesavršenosti), po njemu se postavljaju kanali za dovod metala i odvod vazduha i voska, pa u ovoj fazi šuplja voštana skulptura izgleda kao da se našla na tretmanu akupunkturom – iz nje sa svih strana izbijaju cevčice. Preko svega se izlivaju glina ili gips, i tako se dobija konačni negativ u koji se, kroz cevčice, uliva istopljen metal. Vosak i vazduh nestaju (takođe kroz cevčice), i dobija se savršena bronzana kopija originalne skulpture, koja se potom dodatno doteruje i premazuje.
Prema navodima portala Blic, Serbian tajms, 24 Sedam, Nedeljnik i drugih, beogradski „Mojsije“ jedina je bronzana kopija ovog Mikelanđelovog dela izrađena ovakvom tehnikom na svetu.
U odgovoru redakciji FakeNews Tragača istoričar umetnosti Savo Popović objašnjava da su italijanske vlasti od Vojislava Veljkovića tražile „posebne uslove“ u kojima će odlivci biti čuvani, a za slučaj da se „(originalnom) mramoru dogodi oštećenje“. U svoja tri članka za list „Borba“ devedesetih godina prošlog veka, Popović navodi da je Veljković morao da stvori „takve uslove da bronza ne radi ni milimetar tokom sto godina“, a kako bi mu bilo omogućeno da izradi bronzane kopije Mikelanđelovih i drugih skulptura.
Zgrada muzeja, sa uređajima za regulaciju temperature i vlažnosti vazduha, podignuta je 1931. godine, baš u vreme kada je dozvola za izradu bronzanih kopija tehnikom nestajućeg voska izdata i livnici „Ferdinando Marineli“ iz Firence. Njihov odlivak Mikelanđelovog „Mojsija“ danas se čuva u galeriji „Pijetro Bacanti e Filijo“ u Firenci, a izrađen je istom tehnikom kao i beogradska kopija porodice Veljković, koja je smeštena u dvorište vajarskog odseka Fakulteta likovnih umetnosti na Topčiderskom brdu, i koju je izradila pariska livnica „Sus frer“.
Kada je 1972. godine u napadu čekićem teško oštećena vatikanska „Pijeta“, Mikelanđelovo remek-delo iz 1499. godine, više od sto fragmenata mukotrpno je sakupljano i lepljeno tokom deset meseci, koliko je trajala restauracija skulpture. Na sličan način raskomadan je i „Museo“ porodice Veljković – u godinama nakon Drugog svetskog rata, najveći deo njegove kolekcije od preko 250 slika, istorijskih mapa, retkih ćilima i porculanskih setova netragom je nestao. Ostaje nada da će, slično Mikelanđelovoj „Pijeti“, svi fragmenti ove zaboravljene istorije Beograda biti vraćeni na svoje mesto – u obnovljeni „Museo“.
Nikola Đurić, FakeNews Tragač