13/02/2025
Ne, osnivač Fondacije Tate Novosađani nije uhapšen zbog droge
Čitalac nam je prijavio vest portala NS uživo u kojoj se navodi da je jedan od osnivača humanitarne Fejsbuk grupe „Tate Novosađani“ uhapšen zbog droge, dok je…
Mačke možda nemaju devet života, ali jasno je kako je taj mit mogao nastati – bilo da se susreću sa predatorima ili padaju sa velikih visina, naizgled su neuništive. Štaviše, njihova sposobnost da prežive takve situacije zavredela je zaseban mit – mačke će se uvek dočekati na noge.
Tačno je da mačke imaju refleks koji im omogućava da se u toku pada orijentišu tako da se dočekaju na noge. Dobre ilustracije ovog procesa jesu serija fotografija koju je francuski fiziolog Etjen Žil Mare objavio u časopisu Nejčer još 1894. godine i Voksov video o ovoj temi. Kao što na njima možemo videti, mačka ispuštena sa visine dok je okrenuta licem nagore prvo će saviti leđa, što će joj omogućiti da prednji deo tela rotira oko drugačije ose u odnosu na zadnji. Prednje noge će potom uvući, a zadnje ispružiti, zbog čega će prednji deo tela moći da rotira dok je zadnji skoro nepomičan. Nakon toga, učiniće obrnuto: zadnje noge će uvući, prednje ispružiti te rotirati zadnji deo tela.
Mačke ovaj manevar mogu da izvedu u deliću sekunde, što znači da mogu da se dočekaju na noge pri padu od svega 60-90 centimetara. Međutim, kao što brojni snimci na Jutjubu svedoče, to ne znači da mačka ne može pasti, recimo, na leđa ili na glavu. Ona možda neće imati dovoljno vremena ili prostora da se rotira pre nego što dotakne zemlju; možda će biti previše gojazna da bi se okrenula za to vreme; ili jednostavno neće biti dovoljno stara za tako nešto, budući da mačići ovaj refleks uopšte nemaju tokom prve tri nedelje života, i ne usavršavaju ga pre šeste nedelje.
Stoga – ne, mačke se neće uvek dočekati na noge. Ali hajde da ne budemo toliko pedantni, te da ovaj iskaz shvatimo figurativno, a ne doslovno. U tom slučaju „mačke se uvek dočekaju na noge“ preveli bismo na „mačke će uvek izbeći povredu, makar pale i sa velikih visina“. Možemo li tako nešto da tvrdimo?
Rečju, ne. Studija koju su dva veterinara sprovela osamdesetih godina prošlog veka posmatrala je slučajeve mačaka koje su u petomesečnom periodu primljene u jednu njujoršku veterinarsku kliniku nakon pada sa drugog ili višeg sprata. Zbog svoje učestalosti, ovaj fenomen čak ima vlastiti naziv: high-rise syndrome, odnosno sindrom nebodera. Ukupno su 132 mačke primljene u kliniku. Prosečna visina sa koje su pale bila je pet i po spratova (visina sprata je oko četiri i po metra), a najviša čak 32 sprata. Većina je sletela na beton. Od 132 mačke, vlasnici 17 mačaka su svoje ljubimce eutanazirali jer nisu mogli da priušte lečenje. Od preostalih 115 mačaka, čak 90% ih je preživelo.
Ali to nije ono što najviše začuđuje u vezi sa ovim istraživanjem. Autori su takođe otkrili da su broj povreda i stopa smrtnosti počeli da opadaju nakon određene visine – za padove sa drugog do sedmog sprata, mačke su više stradale i više se povređivale što je visina sa koje su pale bila veća; za padove sa osmog do 32. sprata, broj povreda i smrtnih slučajeva bio je manji sa povećanjem visine.
Kako su mačke uspele da prežive padove sa višespratnica u tako visokom broju? I zašto su najgore prolazile ako su pale sa sedmog sprata? Nekoliko faktora treba uzeti u obzir. Za početak, prilikom pada sa višespratnice mačke imaju dovoljno vremena da se pravilno orijentišu. Budući da se tada dočekuju na noge, one ravnomerno raspoređuju silu udara na sva četiri uda. A zbog njihove relativno male mase, ta sila je znatno manja nego kod većih životinja.
Mala masa takođe rezultuje manjom konačnom brzinom – najvećom brzinom koju telo može dostići u slobodnom padu. Za mačke ona iznosi oko 100km/h, što je duplo manje od konačne brzine odraslog čoveka. Krucijalno za pomenuto istraživanje, mačke ovu brzinu dosežu nakon tridesetak metara, što je otprilike visina sedmog sprata. Objašnjenje je sledeće: dokle god ubrzava, mačka će refleksno ispružiti svoje udove, ali nakon što dostigne konačnu brzinu njeno telo će se opustiti i ona će svoje udove raširiti poput leteće veverice, što će joj omogućiti da smanji brzinu i apsorbuje udar većom površinom tela (što takođe znači da se ona u tom slučaju ne dočekuje na noge).
Rezultati studije zagrebačkih istraživača iz 2004. godine potkrepljuju ovu hipotezu – oni su zabeležili znatno veći broj povreda grudnog koša za padove sa sedmog i višeg sprata, dok je za padove sa nižih spratova najčešći tip povrede bio prelom udova.
Ipak, koliko god njihova izdržljivost i spretnost bile zapanjujuće, 11 mačaka u njujorškoj studiji jeste uginulo od posledica pada, a 37% njih zahtevalo je hitan tretman. Osim toga, obe ove studije posmatrale su samo one slučajeve koji su zabeleženi kod veterinara, tako da je moguće da je procenat mačaka koje ginu od sindroma nebodera veći jer vlasnici po svoj prilici nisu vodili kod lekara one mačke koje je pad odmah usmrtio. U svakom slučaju, uzdati se u njihovu neuništivost nije toliko razborito; bolje je zatvoriti prozor ili ugraditi komarnik.
Predrag Mijatović, FakeNews Tragač