Da li su kolačići sudbine potekli iz Kine?


Industrija zabave odavno je prepoznala naklonost čoveka ka onostranom, preplavljujući tržište proizvodima poput špilova karata koje predskazuju budućnost, replika čarobnih štapića iz popularnih filmova magijske fantastike, ali i kulinarskim specijalitetima „začinjenim“ magijom. Dok bi kolačiće sudbine većina konzumenata povezala s dugom i egzotičnom tradicijom kineske kuhinje, njihova kompleksna istorija počinje na sasvim drugom kraju sveta.

U svom „Kratkom osvrtu kroz istoriju i omiljene namirnice kineske kuhinje“, portal „Putuj sigurno“ kolačiće sudbine opisuje kao kinesko-američko jelo, pravljeno tako da „zadovolji ukuse Amerikanaca, Britanaca i ostalih Zapadnjaka“. Premda ih ne identifikuje kao tradicionalnu kinesku poslasticu, članak ne isključuje moguće uticaje prekookeanske kineske zajednice na konačnu formu kolačića sudbine u XIX veku. Gde su onda ispečeni prvi kolačići sudbine?

Istraživanja Nacionalnog muzeja američke istorije pri univerzitetu Smitsonijan zaključuju da kolačići sudbine „nisu kineska kreacija, već američka interpretacija japanske tradicije“. U prilog tome, Dženifer Li, autorka knjige „Hronika kolačića sudbine“ (The Fortune Cookie Chronicles), piše o slatkišu po imenu „tsujiura senbei“ (kreker sudbine), koji se u Japanu proizvodio 1870-ih godina. Prema njenim rečima, ova poslastica se od savremenih kolačića sudbine razlikovala po tome što je bila duža, tamnija i načinjena od drugačijih sastojaka, a u Ameriku je najverovatnije stigla zahvaljujući japanskim imigrantima, koji su u SAD pristizali tokom poslednje dve decenije XIX veka.

Promena ukusa mogla bi se pripisati posleratnim kineskim restoranima širom Sjedinjenih Američkih Država, koji su originalni recept prilagodili tržištu, menjajući tradicionalne sastojke vanilom i puterom. Ispitujući navode iz ove knjige, Noriko Sanefudži, specijalista Nacionalnog muzeja američke istorije, stupila je u kontakt s Gerijem Onom, čiji se deda, japanski imigrant, smatra mogućim idejnim tvorcem kolačića sudbine u SAD. Iz njihovog razgovora sa sigurnošću se može zaključiti da je Sujeiki Okamura, Gerijev deda, 1906. godine otvorio poslastičarnicu „Benkjiodo“ (Benkyiodo) u San Francisku.

Da li je Okamura izumeo prvi alat za masovnu proizvodnju ovog popularnog slatkiša – ostaje nepoznato. Izvesno je da će do napada japanske vojske na Perl Harbor, nakon kojeg je oko 112.000 japanskih Amerikanaca internirano u specijalne kampove, Okamurina poslastičarnica biti jedini snabdevač „Japanske bašte čaja“ kolačićima sudbine.

Kineski biznismeni iskoristili su odsustvo japanskih proizvođača i izumeli „sopstvene kolačiće sudbine, prodajući ih kineskim restoranima“, navodi se u članku Nacionalnog muzeja američke istorije. Sledstveno tome, na sajtu Univerziteta Harvard ističe se da „kolačići sudbine nemaju nikakve veze s Kinom i da su popularizovani u Americi“, te da bi se moglo reći da predstavljaju prilagođenu verziju japanskog specijaliteta „omikuji“. Povezivanje popularnog deserta s kineskom kulturom možda se oslanja na činjenicu da su kineski restorani „naprosto preuzeli (japansku) ideju, predstavljajući je kao svoju“.

Interesantno je i da kolačići sudbine u Kini nisu doživeli veći uspeh, jer su ih potrošači smatrali „isuviše amerikanizovanim“, navodi se na Harvardovom sajtu.

Nikola Đurić, FakeNews Tragač

Ukratko

TOP 5 – NAJČEŠĆE LOKACIJE MANIPULACIJA