Holivudski blokbaster „Hrabro srce” premijerno je emitovan 1995. godine. Ova epska priča o hrabrosti i slobodi smeštena je u srce škotske istorije i postala je jedan od kultnih filmova devedesetih. U režiji i uz glavnu ulogu Mela Gibsona, gledaocima donosi uzbudljivu i emotivnu priču o Vilijamu Volasu, škotskom narodnom heroju koji je predvodio ustanak protiv engleskog kralja. Sirovi prikaz borbi, upečatljivi likovi, kao i emotivna ljubavna priča u pozadini, donela je ovom ostvarenju pet Oskara i osigurala mu mesto među klasicima svetske kinematografije.
U jednoj od scena, glavni junak sa svojim stricem sluša zvuk gajdi koje sviraju u čast njegovog poginulog oca. Stric mu objašnjava da je pesma koju sviraju zabranjena, baš kao i gajde. Ovo bi trebalo da naglasi nivo ugnjetavanja Škota u tadašnjoj Engleskoj kraljevini i nagovesti pobunu koju će Volas godinama kasnije predvoditi. Međutim, bez obzira na to što su gajde s vremenom postale gotovo sinonim za Škotsku, da li ste se ikad zapitali odakle ovaj duvački instrument zapravo potiče?
Prema enciklopediji Britanika, gajde su se raširile Evropom u 9. veku. Pominju se u nekoliko grčkih i latinskih izvora s početka nove ere, dok se pretpostavlja da je najstariji izvor koji svedoči o postojanju gajdi aleksandrijska terakota, koja datira oko 100. godine pre nove ere.
Poreklo gajdi, između ostalih, istraživao je i španski muzikolog Havier Kampos Kalvo-Sotelo sa madridskog Autonomnog univerziteta. On u svom radu pod naslovom „Oko prekla gajdi: relevantne hipoteze i dokazi“ navodi da „u teoriji“ najstariji predstavnici porodice gajdi potiču sa afričkog i azijskog kontinenta, ali i da su potrebna dodatna istraživanja kako bi se odredilo njihovo tačno poreklo.
Mehanizam koji uključuje vreću (mješinu) kakav je prisutan kod gajdi mogao je biti prvi put stvoren na teritoriji tzv. „plodnog polumeseca“, odnosno prostora koji pokriva Mesopotamiju, Levant i antički Egipat, smatra Kalvo-Sotelo. „Nekoliko naroda tih krajeva razvijalo je stočarstvo kao osnovu svoje privrede, a isticali su se tehnikom štavljenja kože“, objašnjava autor. Ista tehnika koristi se i prilikom izrade gajdi.
Kalvo-Sotelo navodi i kako se primitivne vrste gajdi pominju u rimskim i grčkim izvorima, ali da su u ovim kulturama one imale „marginalnu ulogu”, te da su povezivane sa stočarstvom i siromašnima. One počinju da se šire upotrebljavaju u različitim kontekstima i ulogama tek u srednjem veku. Ipak, šta je sa modernim gajdama, koje se često povezuju sa Škotskom, i da li je to povezivanje opravdano?
Izgleda da nije. Kako Kalvo-Sotelo navodi, pozivajući se na španskog etnologa Karoa Baroha, teza o tome da su gajde keltskog porekla pada u vodu zbog nedostatka dokaza. Prema mišljenju autora, verovatno nikada nećemo znati gde su tačno nastale moderne gajde, ali „ako bismo se usuđivali da nagađamo, brojni razlozi sugerišu da je instrument nastao u okviru prvog talasa oksitanske trubadurske kulture“, koja se nadovezuje na nasleđe karolinške renesanse.
Autor dalje navodi da bi zemlja porekla modernih gajdi u tom smislu mogla biti Francuska, zbog svoje povezanosti sa antičkim svetom – kako preko mediteranskog mora, tako i preko krstaških ratova, trgovačkih ruta itd. U isto vreme „duga tradicija i raznovrsnost instrumenta u Francuskoj potkrepljuje ovu pretpostavku“, zaključuje autor.
Danas se gajde mogu čuti tokom vojnih i formalnih ceremonija, kako u Škotskoj, tako i u ostatku Ujedinjenog Kraljevstva, a čule su se i tokom sahrane kraljice Elizabete II u septembru 2022. godine. Iako sve ukazuje na to da je ovaj instrument nastao daleko od Britanije i drugih ostrva koja se nalaze u njenoj blizini, gajde će ostati nezamenljiv deo tradicije u ovom delu sveta.
Đorđe Majstorović, FakeNews Tragač