Čitali smo: „Mozak“ Dejvida Iglmana

Svaki objekat, osoba, misao ili narativ koji nas okružuju u percepciji čoveka uglavnom izgledaju kao neminovnost koja oblikuje našu svakodnevicu. Ponekad zaboravljamo da sve ono što nas okružuje svoje značenje ne formira samostalno. Značenje svake sitnice koju tokom jednog običnog dana promatramo zapravo određujemo mi sami. Isto tako, ono što percipiramo kao obmane, za čije posledice često krivimo razne manipulatore, nije baš uvek rezultat nečije namere da nas zavara. Ponekad, krivac je naš mozak.

U svojoj knjizi „Mozak“, ugledni američki neuronaučnik Dejvid Iglman svoje čitaoce vodi na put ka unutrašnjem otkrivanju sebe kroz shvatanje različitih funkcija organa koji nas čini onim što jesmo. Na tom putu čitaocu između ostalog otkriva ko smo mi, šta je stvarnost, kako odlučujemo, ali i ko ćemo biti. Priču o nama Iglman pripoveda jednostavnim stilom prilagođenim čitaocima bez pređašnjeg iskustva sa neuronaučnim štivom, uz mnoštvo živopisnih primera iz sopstvenih, ali i iz eksperimenata drugih istaknutih naučnika ove oblasti. Knjiga „Mozak“ čitaocima u Srbiji dostupna je u izdanju izdavačke kuće Arete (prevod Irine Vujičić).

„Svaki mozak nosi sopstvenu istinu“

Iako nam se čini da stvarnost doživljavamo direktno, te da je sve što možemo da opipamo, namirišemo, vidimo, čujemo ili okusimo zaista baš takvo kakvim ga mi tumačimo, istina je malo drugačija. „Stvarnost nam se ipak gradi u mraku, na stranom jeziku elektrohemijskih signala“ našeg mozga, objašnjava Iglman i ukazuje na još jednu zanimljivost – „velika je verovatnoća da svaki mozak priča malo drugačiji narativ“. Dakle, sedam milijardi žitelja Zemlje stvarnost vrlo verovatno percipira na drugačiji način, a čak ni tu nije kraj relativnosti naše stvarnosti pošto je naši mozgovi, ukoliko nam to odgovara, s vremenom, mogu i menjati.

Često mislimo da se nekih stvari koje su nam se dogodile jasno sećamo. U stanju smo i da ulazimo u svađe sa svedocima događaja kojem smo prisustvovali samo zato što se istih stvari sećamo na drugi način. To se dešava zato što naš mozak nije sposoban da očuva sećanje na sve situacije jer su neuroni zaslužni za čuvanje sećanja brojno ograničeni, a nova iskustva koja treba upamtiti stalno nadiru. Ali sećanja, pored toga što blede, nekada se i potpuno menjaju. Naš mozak nam u tim trenucima zapravo postavlja zamku „lažnih sećanja“ u koju vrlo lako upadamo ukoliko nismo svesni te njegove karakteristike.

Iglman u tom pogledu daje hipotetički primer večere sa prijateljima u restoranu:

„Neizbežno je da vam sadašnjost boji prošlost“, navodi Iglman. Neki događaj čovek može pamtiti na potpuno iskrivljen način pod uticajem novijih iskustava. Stoga, ne bi bilo loše kada bi novinari i urednici o ovome promislili pre objavljivanja sećanja nekog, recimo, bivšeg komandanta sa ratišta, bez provere informacija u dokumentima, ili više izvora.

Kako nas još mozak vara?

Kada osetimo bol prouzrokovan nekom povredom ili situacijom koja na nas emotivno utiče, u našim mozgovima aktivira se takozvana „matrica bola“. Ali ova matrica nije rezervisana samo za bol koji osećamo kao sopstveni. Za Iglmana, iznenađujuć deo priče je u tome što se matrica bola aktivira i kada vidimo da je nekoj drugoj osobi nanesena kakva ozleda. Zbog toga, ovaj naučnik napominje da „matrica bola presudno utiče na naše povezivanje s drugim ljudima“. Bol prouzrokovan našom povredom i onaj koji osetimo zbog tuđe nedaće aktiviraju iste delove mozga i tako, suštinski, nastaje empatija.

Ipak, Iglman navodi i kako je „preciznost empatije ograničena“, te da „u mnogim slučajevima prosto projektujemo sebe na druge“. Dakle, empatija nas lako može i prevariti. To se najbolje vidi na primeru Suzan Smit, majke koja je sredinom devedesetih godina izazvala empatiju mnogih Amerikanaca pričom o tome da joj je automobil ukraden dok su njena dva sina i dalje bila u njemu. Njena priča bila je široko medijski pokrivena, a pomoć su joj nudile i neke ličnosti od uticaja. Na kraju, ispostavilo se da je ova žena ubila svoje sinove, a zatim pokušala da javnosti „proda priču“ o krađi kola.

Zašto je toliko ljudi poverovalo u priču Suzan Smit? „Obično tumačimo druge ljude sa svog stanovišta i u skladu sa onim za šta smo sami sposobni“, odgovara Iglman. Verovatno nikada ne bismo pomislili da je žena koja na televiziji traži pomoć kako bi pronašla svoja dva sina, zapravo njihov ubica. Ipak, to je upravo ono što se dogodilo. Pretpostavke koje naš mozak stvara na osnovu empatije aktivirane određenim, u ovom slučaju medijskim, sadržajem, lako nas mogu prevariti. Koliko smo spremni da verujemo u neki narativ koji nam mozak nametne ilustruje i to što je Suzan osuđena posle devet dana potrage za kolima, nakon sopstvenog priznanja, a ne zato što je njen zločin otkriven.

Stvarnost u nama

„Mozak“ Dejvida Iglmana otkriva nam samo neke od tajni ovog misterioznog organa čije proučavanje će, prema njegovom mišljenju, u budućnosti možda dovesti i do produžetka života čoveka. U tom smislu, Iglman poručuje da „naša vrsta tek otkriva sredstva kojima će oblikovati sopstvenu sudbinu“. Od drevnih istočnjačkih filozofa, preko savremenih evropskih mislilaca, do današnjih, modernih naučnika, gotovo da nema intelektualca koji nije promišljao stvarnost i sebe u svetu koji ga okružuje. Iglmanova knjiga objašnjava nam da ta stvarnost zapravo živi u nama i da je za svakog od nas jedinstvena.

Ivan Subotić, FakeNews Tragač

Ukratko

23/11/2023

Ne, tetovaža Ane Stanskovski nije trajna

Portali B92, Blic, Kurir, Luftika i Nportal objavili su viralnu priču o influenserki Ani Stanskovski, koja je istetovirala ime svog dečka na čelu. „Mnogi su bili u…

TOP 5 – NAJČEŠĆE LOKACIJE MANIPULACIJA